utorak, 01.12.2015.
Privatni kutak
Ponekad mi se bježi... bježi od svega. Iako su mi tek 33 godine još uvijek se osjećam pod pritiskom zbog očekivanja drugih. Bilo da je riječ o roditeljima, ljudima s kojima radim ili ljudima s kojima provodim dio slobodnog vremena. Guše me! I zato mi treba ovo mjesto.. mjesto gdje mogu biti apsolutno sam.... mjesto gdje mogu ostaviti sve ono što me tišti, ono što ne mogu podijeliti s ljudima koje inače znam.
Teško čak da mogu reći da imam pravog prijatelja. Imam ljude s kojima radim pa ih viđam kao posljedicu posla, ljude s kojima popijem kavu i piće jer se znamo iz viđenja pa smo se slučajno zatekli na istom mjestu, ili one ljude poput susjeda kojemu kimneš glavom kad prolaziš autom. No nitko od njih nije netko tko koga bi nazvao prijateljem. To su tek kolege i poznanici... Pravog prijatelja sam imao samo jednog, a on se usred ove krize odselio u njemačku s obitelji. Jasno, ne mogu ga kriviti jer egzistencija je svima na prvom mjestu.
I naravno, tu je i moja vlastita obitelj... supruga i moja mala curica od 9 mjeseci 
Dio mene osjeća moralnu krivnju što ovaj blog držim samo za sebe.. ali u ovom trenutku tako se jednostavno osjećam... sam u ovoj bujici misli... u ovom mjestu koje je isključivo moj privatni kutak. Ne želim tu nikoga još uvijek zvati.. a možda niti ikada. Ovaj blog pišem isključivo za sebe.. na kraju dana kada svi spavaju.. kada me nitko ne može zaskočiti s nekim svojim novim zahtjevom.. kada napokon imam mira od svih.
Prvi put u životu osjećam da mi se stvari otimaju kontroli... Sve što želim napraviti za sebe nikako ne dolazi na red. Već dva tjedna pokušavam pogledati film koji sam skinuo sa torrenta! Tokom dana sam na poslu a na kraju dana sam toliko crknut da samo gledam ono što sam već prije gledao jer nemam snage biti koncetriran na sat i pol vremena za novi film... Tokom vikenda stalno neki gosti. Dođe mi da te ljude više pošaljem u p.m. pa makar oni bili moja ili njena familija, kumovi, bake sestrične ili što već. Ajd odjebite i pustite me da se psihički odmorim bar jedan dan vikendom! Ali ne, uvijek nedjeljom je parada.
A da o ozbiljnijim stvarima niti ne pričam. Upisao sam doktorat i non stop pizdim jer ne mogu naći vremena da položim i svega tih par ispita. Jer, kada se na poslu pokažeš kao osoba koja nešto zna onda ti natrpaju i ono što nije tvoj posao jer ga onaj tko treba ne zna ili izbjegava napraviti. Jasno, uvijek ja mogu reći "ne želim", ali u situaciji gdje imam malo dijete i gdje mi ti ljudi plaćaju školarinu prisiljen sam progutati knedlu.. a oni to znaju i masno iskorištavaju. Puno je tu toga u mojoj glavi.. i svakim danom se sve više gomila.. Potreban mi je ispušni ventil i nadam se da će ovaj blog biti dovoljan.
Sada je već prošla ponoć (0:40). Svi spavaju.. a ja slušam deprimirajuće pjesme.. jer se jednostavno tako osjećam. Sutradan će sve opet biti po starom. Trpiti iste ljude, ista sranja zbog neke nade da će mi se to sve jednog dana isplatiti. Jer, moram. Biti roditelj međuostalim znači imati i odgovornost, i koliko god se meni ti ljudi sviđali ili ne moja mala curica ne smije oskudjevati.
